- Prazna slama
- Muke po mučeniku
- Dvostruki aršini
- Drekavci i baba roge
- Pošalica sa podvriskivanjem
- Zemlja snova
- Pobrkani lončići
- Dobro je poznato
- Il' si voda il' si vino
- Pusti to, nego da ti kažem
- Oni hoće
- Čudo, ali neviđeno
- Prosto k'o pasulj
- Svaka ptica svome jatu
- Kakve veze imam ja sa tim?
- Ljudi smo
- Ti ćeš da mi kažeš
Neću da pričam sa nekim ko samo kritikuje, a ništa ne radi
Neću više da pišem domaći, jer će nastavnica opet da ga ocenjuje. Što ona jednom ne donese domaći da ja nju ocenim? Radi li ona uopšte domaći? Ne radi?Pa što onda ja da donosim svoj samo da bi ga ona ocenila, kad ja ne mogu da ocenjujem nju? Nije fer!
Biti na vlasti ima puno dobrih strana, ali i poneku lošu. Na primer - opozicija bdije nad svim vašim potezima, kritikuje vas i pokušava da nađe grešku u svemu što u znoju lica svoga uspevate da uradite. Zašto ne bi moglo malo obrnuto? Zašto oni ne kažu šta su uradili, pa vi njih malo da kritikujete? Molim, nisu ništa uradili? Pa zašto biste onda sa njima razgovarali kad oni mogu da kritikuju vas, a vi ne možete njih? Nije fer!
Međutim, baš kao i odnos nastavnika i učenika, ni odnos vlasti i opozicije nije simetričan. Da radi može samo onaj ko je na vlasti, onaj ko je u opozicije ne može, iz prostog razloga što nema s čim. Ako se uloge zamene, pa onaj ko je na vlasti ode u opoziciju, i obrnuto, onda će govornik imati priliku da zauzme komotnu poziciju kritičara umesto teške i odgovorne pozicije državnog službenika. Ali dok je tu gde jeste, nema prava da se duri.
Neću da idem na duel sa Vučićem, jer nemamo o čemu da pričamo. Pričali bi o tome šta sam ja uradio i o tome kako bi on to uradio, iako nikada ništa nije uradio.